Najnovije objave s Facebooka

Možemo li vjerovati Agenciji za ugljikovodike?

Prvi problem s istraživanjima nafte i plina u Jadranu nije sama eksploatacija ugljikovodika, ako ih tamo naravno uopće ima. Problem je u tome što vlada i institucije uporno tvrde da tu ne postoji nikakva mogućnost kolizije s drugim hrvatskim interesima, a onda valjda i stanovnicima podmorja koji tu isto imaju neke svoje interese. Kada odgovorni uporno odbijaju priznati da mogućnost nekakvog problema, pa i ekološkog, tu postoji, oni zatvaraju vrata za bilo kakvu raspravu. Raspravu koja bi stvarno odgovorila na pitanje kakvi su ti rizici s kojima se suočavamo. Ostavimo otvoreno, možda ti rizici jesu prihvatljivi ili bi možda građani radije odabrali ono što dobivamo unatoč riziku koji preuzimamo. Na kraju krajeva čovjek ima slobodnu volju, zato može izabrati i samoubojstvo, primjerice, pa bi isto tako mogao izabrati da mu je važnije prisustvo naftnih korporacija u Jadranu od 15 posto turističkog BDP-a. Međutim, do te rasprave nikad nije došlo jer su do prošlotjednog otvaranja rasprave o Strateškoj Na frekvencijama na kojima  slušaju stanovnici podmorja, zvuk oceana je zahvaljujući čovjeku, kao da se uspavljujete nasred kakve mješavine heavy metal koncerta, šesterotračne autoceste i središta New Yorka studiji odgovorni uporno tvrdili da je rasprava o rizicima i dobitima nepotrebna. Jer rizika nema, a dobiti su nesagledive. Zato su Stratešku raspravu otvorili nakon što su iscrtali koncesijska polja i nakon što su odabrali tvrtke koje će bušiti. Jer opcija da nema bušenja nije ponuđena.

Ako rizika nema onda su hrvatske institucije savršeni strojevi, a naftne kompanije koje dolaze u Jadran su mali bogovi. Ni u jednima ni u drugima očito ne rade ljudi, jer se u svakoj ljudskoj djelatnosti greška može dogoditi kao što i svaka tehnologija može zakazati. Također, bit će da se ta iskapanja neće dogoditi na planetu Zemlji jer je činjenica da svaka ljudska aktivnost utječe na ostale dijelove ekosustava, isto kao što ostali dijelovi ekosustava utječu na čovjeka. Riječ je o jednoj kompliciranoj prekrasnoj vezi koju čovjek nije do kraja ni spoznao. Institucije, međutim, u Hrvatskoj, tvrde, da će korporacije bušiti Jadran invazivnim tehnologijama, a da to neće izazvati ni lepet krila leptira.

Primjerice, u pokušaju demantija H-Alterovog teksta o aktivnostima izabranih tvrtki po svijetu iz Agencije za ugljikovodike odgovaraju kako je ENI-jevih 471 izljeva nafte u Nigeriji u prvih devet mjeseci 2013. rezultat 471 krađe i terorističkih napada. Bit će da su iz Agencije otišli i osobno provjerili svaki od 471 incidenta, a Nigerijci su se urotili kako bi kolektivno ocrnili razvojne ideje Hrvatske. Jer tvrtke koje dolaze bušiti u Jadran su apsolutno bezgrešne i nijedan od 471 izljeva nafte nikako nije rezultat njihova djelovanja. Možda i nije, ali teško da to može s apsolutnom sigurnošću tvrditi agencija za dovođenje istih tvrtki u Jadran osim ako P.R. aktivnost nije njihov posao, a ne obrana javnog interesa.

Već samo seizmičko snimanje Jadrana koje je prethodilo natječaju za koncesije imalo je itekakav utjecaj na Jadran jer je riječ o korištenju zvučnih topova koji puštaju izrazito snažne zvučne valove u podvodni svijet u kojem žive morski stvorovi koji svijet doživljavaju sluhom. I bez toga, podvodna je buka jedan ogroman i posve zanemaren okolišni problem. Problem koji stvaramo, a nismo ga svjesni jer ne utječe na nas. Izvješće o provedbi uvjeta zaštite prirode za vrijeme Spectrumovih seizmičkih snimanja Jadrana i dalje su tajna pa ne znam na temelju čega imamo razloga vjerovati da će uvjeti smanjenja utjecaja na okoliš koji se nude u Strateškoj studiji biti poštovani ili izvješće o njima ikad predočeno javnosti.

 Hrvatska je prošle godine cijela označena temperaturno  tamnocrvenom bojom, i ne znam koju će boju DHMZ morati koristiti u  budućnosti. Hrvatska je prošle godine cijela označena temperaturno tamnocrvenom bojom, i ne znam koju će boju DHMZ morati koristiti u budućnosti.

Ako se uspavljujete “zvukovima oceana” kao što ja ponekad radim, znajte da onima ispod površine svijet ne zvuči kao zvuk oceana. Na frekvencijama na kojima oni slušaju zvuk oceana je zahvaljujući čovjeku, kao da se uspavljujete nasred kakve mješavine heavy metal koncerta, šesterotračne autoceste i središta New Yorka. Svaki gliser koji prođe kitovima primjerice odzvanja na tisuće kilometara.

S ljudima koji rade u institucijama i koji mogu tvrditi da njihov razvojni projekt donosi samo prosperitet i to čine u siječnju 2015. kada je objavljeno da je zahvaljujući čovjekovom “razvoju” 2014. bila najtoplija godina ikad, a većina stanovnika Zemlje i dalje živi u bijedi, i kada je objavljeno i novo istraživanje koje pokazuje da su četiri od devet planetarnih granica već prijeđene i da je planet pred kolapsom, uzaludno je raspravljati.

Meni je osobno slika koju je nekidan objavio DHMZ, a koju se nijedna od institucija nije sjetila komentirati, zastrašujuća. Hrvatska je, naime, prošle godine cijela označena temperaturno tamnocrvenom bojom, i ne znam koju će boju DHMZ morati koristiti u budućnosti. U studenom je na Sjevernom Velebitu temperatura u prosjeku bila 4,90 C viša od prosječne. Tu je već sasvim neki drugi ekosustav na pomolu. Nitko, ama baš nitko, osim dobrih ljudi u DHMZ-u nije to spomenuo u javnom prostoru Hrvatske, a kamoli u predsjedničkoj kampanji.

I zato mi je žao ovih ljudi koji su našli posao u institucijama pridruženim Ministarstvu gospodarstva pa moraju opravdavati “razvoj i napredak” pod svaku cijenu. Rizik postoji u svakoj djelatnosti, rizik preuzimamo svaki put kad se ustanemo iz kreveta pa sigurno nekog rizika ima i kad naftne korporacije buše dno mora. A i ono u čije ime se to radi – u ime napretka i razvoja po modelu koji, danas nitko ne može tvrditi suprotno, nas je doveo do planeta pred kolapsom, ljudi koji su osiromašeni i materijalno i duhovno, i brojnih drugih patnji koje uopće ne uviđamo, a jedna od njih su dupini i kitovi koji su prisiljeni živjeti u trajnoj intenzivnoj paralizirajućoj buci – nešto je o čemu bi trebalo otvoriti raspravu i to na globalnoj razini, a ne samo o tome treba li bušiti Jadran ili ne.

Članak preuzet s h-alter.org, uz dopuštenje autora.