Najnovije objave s Facebooka

Lomi li se na pitanju Jadrana koncept “beskonačnog rasta”?

Piše Marina Kelava, novinarka portala H-Alter. Preuzeto uz dozvolu autorice.

To što u Jadranu zagađenje i brojni zagađivači već postoje ne bi trebao biti argument da se dodaju novi izvori zagađenja, već da se oni preispitaju, reguliraju i uklone. Ali, kako je svjetska ekonomija davno izgubila vezu sa zdravim razumom, ne čudi da ni ovdje razum ne prolazi. Sukob između onih koji žele bušiti i onih koji te planove žele preispitivati, nije samo sukob oko Jadrana. To je sukob između onih koji su još duboko u staroj paradigmi rasta i razvoja i onih koji su uvidjeli nove odnose među stvarima.

“Ako pitate bilo kojeg razmjerno inteligentnog sedmogodišnjaka kako zaustaviti globalno zatopljenje uzrokovano u velikoj mjeri paljenjem nafte i plina i uništavanjem šuma i močvara, dijete će najvjerojatnije reći, ‘prestanite paliti naftu i plin i prestanite uništavati šume i močvare!'”, piše Derrick Jensen prošloga tjedna u The Ecologistu.

A što bi sedmogodišnjak rekao za Jadran? Ako nismo riješili problem morskog otpada, ako nismo riješili zagađenje s tankera i kruzera, ako Italija Pokušavanje ukrcavanja na brod koji je davno otplovio Hrvatsku ostavlja i u vječnoj kolonijalnoj poziciji, jer kad mi za pedeset godina otkrijemo niskougljičnu ekonomiju, neke će druge njemačke u njoj već biti onoliko ispred nas koliko su sad ispred u ugljičnoj ekonomiji već buši Jadran a da ne znamo kakve to posljedice ima na našem dijelu Jadrana, što trebamo učiniti? Nekako sumnjam da bi bilo koji sedmogodišnjak rekao “dodati još naftnih bušotina i tankera i masovnog turizma i ne činiti ništa po pitanju već postojećeg zagađenja”. A to je upravo kako stvari vidi hrvatska vlast.

Naime, iz Agencije za ugljikovodike i Vrdoljakova ministarstva uporno ponavljaju kako “platforme postoje u Jadranu već četrdeset godina” pa je to argument koji je po njima dovoljan da kontrira svim ekološkim zabrinutostima. Drugi tip argumenta, ponovljen primjerice u subotnjem izdanju Večernjeg lista, je taj da Italija ima mnoštvo platformi pa je Hrvatska glupa ako ne doda još koju bušotinu u to malo zatvoreno more.

Međutim, u ovom izvođenju zaključaka postoji ozbiljan logički problem. Jer to što zagađenje i zagađivači već postoje u Jadranu ne bi trebao biti argument da se dodaju novi izvori zagađenja, već valjda da se ozbiljno preispitaju i reguliraju postojeći izvori zagađenja. Ali, kako je općenito svjetska ekonomija davno izgubila vezu sa zdravim razumom, ne čudi da ni ovdje zdrav razum ne prolazi. Ako prolazi razmišljanje koje je sa strane fizike potpuno suludo, da je moguć beskonačan gospodarski rast na materijalno ograničenom planetu, zašto ne bi prošlo da je u malo zatvoreno more moguće beskonačno dodavati nove izvore zagađenja, a da ono ostane lijepo i plavo.

Netko se nekad mora početi ponašati odgovornije prema Jadranu. Tko će to biti? Slovenija? Albanija? Crna Gora? Italija? Šteta što nije na vidiku da bi to u skoroj mogućnosti mogla biti Hrvatska. A ni druge navedene države ne pokazuju namjeru da budu predvodnici, već će i dalje vjerojatno Pošto je Jadran blizak širokoj javnosti i teško da će neko drugo pitanje uskoro izazvati više emocija, možda je ovo trenutak da se na njemu konačno slomi ideja beskonačnog rastagovoriti “ako mogu oni, možemo i mi” te trpati nove platforme, tankere, kruzere, marine u mali zatvoreni, materijalno ograničeni ekosustav Jadrana. Isto kao što će ekonomisti i političari i dalje forsirati vječni rast BDP-a kao mjerilo uspjeha dok realni svijet truli na svim razinama.

Iako je to zbog prirode geopolitike teško očekivati, ponekad se pronađu države koje uspiju iskoračiti iz uskih okvira sadašnjeg trenutka i učine neke poteze sa stajališta šire slike. Finska je, primjerice, prošloga tjedna usvojila klimatski zakon kojim si nameće smanjenje emisija od 80 posto u odnosu na 1990. do 2050. pokazavši se odgovornijom prema klimi od ostatka EU. To namjeravaju ostvariti prelaskom na postugljičnu ekonomiju, ekonomiju koja nije bazirana na sve većoj eksploataciji fosilnih goriva.

Bušenje Jadrana odabir je upravo suprotnog puta, forsiranja razvojne ideje koja se temelji na eksploataciji fosilnih goriva, razvoja koji je doveo do globalno najvećeg izazova današnjice, klimatskih promjena, jer prijeti materijalnom opstanku čovječanstva kao vrste.
Indijska fizičarka i aktivistica Vandana Shiva, koja u svibnju dolazi u Hrvatsku, pišući u svojoj zadnjoj kolumni u The Asian Ageu podsjeća kako Netko se nekad mora početi ponašati odgovornije prema Jadranu. Tko će to biti? Slovenija? Albanija? Crna Gora? Italija? Šteta što nije na vidiku da bi to u skoroj mogućnosti mogla biti Hrvatskaje fizičar i filozof Thomas Kuhn revolucionizirao povijest znanosti pokazavši da se znanost ne razvija linearno, već je karakteriziraju periodični pomaci u paradigmi, koji otvaraju nove pristupe razumijevanju, stvarajući nove vrijednosne okvire. Takav se pomak u paradigmi trenutno odvija na području hrane i poljoprivrede kako napuštamo industrijsku paradigmu i stvaramo agro-ekološku, odnosno ekološku poljoprivredu, tvrdi Shiva, međutim, događa se i na širem polju, na polju definicije onoga što je uopće “razvoj”. “Razvoj” u novoj paradigmi nije više ekvivalent rastu BDP-a.

Ako se kroz ovu prizmu iščitavaju izjave oko bušenja Jadrana, onda sukob između onih koji žele bušiti i onih koji iste planove žele preispitivati, nije samo sukob oko Jadrana. To je sukob između onih koji su još duboko u staroj paradigmi rasta i razvoja i onih koji su uvidjeli nove odnose među stvarima. To je sukob između “vjernika” u beskonačan gospodarski rast i onih koji su tu vjeru napustili. Pošto je Jadran blizak širokoj javnosti i teško da će neko drugo pitanje uskoro izazvati više emocija, možda je ovo trenutak da se na njemu konačno slomi ideja beskonačnog rasta. Možda je Jadran prilika da kolektivno promijenimo paradigmu i prihvatimo neizbježno – nema beskonačnog rasta na ograničenom planetu i nema čovjeka na planetu bez usporavanja klimatskih promjena. Kada bi rasprave kretale od ovih jednostavnih činjenica za vrdoljake, dorićke i Večernjakove novinare tu ne bi bilo mjesta. Jer ono što oni imaju za reći pripada prošlosti, vjera u koju oni vjeruju – beskonačni rast pogonjen eksploatacijom ugljikovodika – dovela je i društvo i planet u sadašnje predinfarktno stanje. Svako odlaganje napuštanja ovog koncepta, samo čini infarkt sve bližim i bolnijim, i za Hrvatsku i za svijet. A pokušavanje ukrcavanja na brod koji je davno otplovio Hrvatsku ostavlja i u vječnoj kolonijalnoj poziciji, jer kad mi za pedeset godina otkrijemo niskougljičnu ekonomiju, neke će druge njemačke u njoj već biti onoliko ispred nas koliko su sad ispred u ugljičnoj ekonomiji.